ISTORIJA
ULOGA TURSKOG POSLANSTVA U RAZVOJU TRGOVAČKIH ODNOSA IZMEĐU
CRNE GORE I TURSKE
Mr Jovan Muhadinović
Trgovina je u XVII i u XVIII vijeku bila nerazvijena u Crnoj Gori. Ona se obavlja samo sa inostranstvom, dok unutrašnje tržište praktično i ne postoji. Tada nije bilo ni razvijenih organa državne vlasti koji bi osigurali red i mir na pazarima. Ali već početkom XIX vijeka privreda jača, trgovina napreduje i stvaraju se tržišni centri. Čak i stari centri opet dobijaju funkciju. Glavni pazari tada su Rijeka Crnojevića i Vir crmnički. Tu trguju Katunjani, Lješnjani i Crmničani, dok dolaze i trgovci iz inostranstva: Podgorice, Skadra, Kotora. Na Viru su izloženi stočarski i voćarski proizvodi, a na Rijeci su to proizvodi od ribe iz bogatih ceklinskih ribolova. Za druga područja Crne Gore bili su značajni pazari na Prentinoj glavici kod Spuža (osnovan poslije 1796. kada su Bjelopavlići prišli Crnoj Gori) i pazar na Slivlju kod Nikšića, koji zbog svoje blizine ovom jakom privrednom centru je često slabio. Na Prentinoj glavici su trgovali Bjelopavlići, Piperi i Pješivci, kao i Rovčani i Moračani. Kasnije je sa ove lokacije pazar premješten, da bi se što više odvojio od Spuža, na Ćeranića Glavicu, gdje se 1869. osniva Danilovgrad.
Za crnogorsku privredu je vrlo značajno bilo dobijanje turskih gradova poslije Berlinskog kongresa. U tim gradovima je bila razvijena privreda. Dok u crnogorskim varošima to nije bio slučaj. Od posebnog značaja su bili novodobijeni gradovi: Nikšić i Podgorica sa svojim saobraćajnim vezama ka Hercegovini i Bar, kasnije i Ulcinj, sa vezama sa Albanijom. Zajedno sa ovim gradovima Crna Gora je dobila ogroman broj dućana samo u Podgorici 320, kao i veliki broj iskusnih trgovaca, muslimana, od kojih je veći broj ostao u knjaževini. Zbog svog učinka mnogi od njih su od države kasnije i dobili određene privilegije u poslovanju.
Ali ono što nas ovdje interesuje je u prvom redu trgovina sa Turskom. Tako da su turski pazari bili vrlo bitni. Crmničani su trgovali sa Barom i Skadrom, Bjelopavlići su upućeni bili na Spuž, Piperi i Kuči na Podgoricu, Župljani na Nikšić, Moračani i Rovčani na Kolašin i Berane. Veoma važna je i bila trgovina sa drugim inostranim tržištima. Posebno sa tržištima koja su ostajala otvorena u onim periodima kada bi turski pazari zbog crnogorsko turskih sukoba bili zatvoreni za veliki broj crnogorskih plemena. To su prvenstveno bili centri na primorju. Tako da je i u mirnim godinama veliki promet Katunske nahije išao sa Kotorom, Crmničani su trgovali i sa Budvom, na Risan su se okretali Banjani, Grahovljani.
Pri pomenu turskih trgovačkih centara važno mjesto zauzima Skadar, zbog svog geografskog položaja. Rijeka Crnojevića je takođe bila važan unutrašnji pazar preko Jezera i Bojane, a preko Skadra je bila vezana za Jadransko more. U Skadar je iz Crne Gore izvožena stoka, a dovoženo žito i so od najvažnijih namirnica. Koliko je bitna bila uzajamna trgovina, govori i to da su skadarske paše sve radile da unaprijede trgovinu. Turska privreda u Albaniji najviše je bila usredsređena na Crnu Goru, tako da se bilo kakva smetnja osjećala ne samo na crnogorskom već i skadarskom tržištu. Prevoz od Skadra je bio najsigurniji Jezerom, tako da je na taj način i obavljan. Na Rijeci Crnojevića su bili podignuti i magacini za skladištenje soli i žita uvezenog iz Turske.
Prema stranim izvorima izvoz iz Crne Gore za 1896. godinu je bio sljedeći:
| Izvozni artikli | Iznos (franak) |
| Soljeno i dimljeno meso | 625.000 |
| 45.000 goveda(živih) | 2.130.000 |
| Začini | 300.000 |
| 1200 svinja | 250.000 |
| Svježa i usoljena riba | 160.000 |
| Svila, kokon (čaura ili mjehurak svilene bube) | 125.000 |
| Insekticid u prahu | 70.000 |
| Sir, jaja i voće | 50.000 |
| Drvna građa | 50.000 |
| Vuna | 20.000 |
| UKUPNO | 3.795.000 |
Dok je prema našim podacima, 1910. izvoz iz Crne Gore u Tursku 1.329.962 perpera ili 16 posto ukupnog izvoza
Da bi se što bolje razvili i unaprijedili trgovinski odnosi između Crne Gore i Otomanskog Carstva, dvojica vladara pomenutih zemalja su odredili svoje predstavnike da se izradi jedan trgovinski ugovor. Sa crnogorske strane knjaz Nikola je za taj posao odredio Dr Lazara Tomanovića, predsjednika Ministarskog savjeta, ministra pravde i zastupnika ministra inostranih djela. Turski sultan je kao svog predstavnika odredio Baki – beja, svog izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra na Cetinju. Tu su se dvije strane saglasile oko sljedećeg:
Član 1: Proizvodi poljoprivrede i industrije obiju država na zemljištu njihovome uživaće uzajamno povlastice naroda najviše povlašćenog ukoliko se to odnosi na trgovinu, na uvoz, izvoz i provoz i u opšte na carinske takse.
Član 2: Ovaj ugovor stupa u život odmah po razmjeni ratifikacija i važiće do isteka jedne godine, računajući od dana kad ga jedna ili druga od ugovarajućih strana bude otkazala.
Član 3: Ovaj ugovor ratifikovaće se i ratifikacije se izmijeniti što prije bude moguće na Cetinju.
Za istinitost ovoga punomoćnici potpisali su ovaj ugovor i stavili svoje pečate.
Kao što se vidi ovaj ugovor su svojim potpisima i pečatima ovjerili Dr Lazar Tomanović i Baki – bej. Ugovor je završen na Cetinju 19. februara (4.marta) 1909.godine.
Ugovor koji su dvije zemlje potpisale je dokaz koji svjedoči o tome da i pored teških uslova u kojim se nalazio trgovački saobraćaj u Crnoj Gori, crnogorski državni organi i Tursko poslanstvo su radili na tome da se isti unaprijedi i poveća, tako da to bude povoljno za obije zemlje.