MILAN BARJAKTAREVIĆ – Ivangrad
GABELJI U IVANGRADU
Prilog proučavanju stanovništva u gornjem Polimlju
Na području gornjeg Polimlja, komuna: Ivangrad, Andrijevice i Plava, a djelomično i Rožaje, kao već udomaćena živi jedna grupa Gabelja otprije četiri generacije. Zapravo, oni ne napuštaju ovo područje bar sa stalnošću zimskog boravka. Oni po svojim ekonomsko-društvenim odnosima i po svojim kulturnim pogledima potpuno pripadaju nomadskom tipu stanovništva te se u mnogome razlikuju od Cigana s kojima ih često s nepravom poistovetuju.
Ime Gabelji, kao pojam etničke grupe, u upotrebi je kod mjesnog stanovništva ne samo u gornjem Polimlju nego i na području Crne Gore, u istočnim krajevima BiH i u oblasti stare Raške, uključujući tu i Kosovo i Metohiju. Ono se može čuti, iako rjeđe, i na području Makedonije. Na području Polimlja i susjednih oblasti ono je stalno i u množini se upotrebljava: Gabelji, Gabeljke, Gabeljčad, a kao jednina: Gabelj, Gabeljka, Gabeljče. U njihovu jeziku nema nikakve osnove za takav naziv. Gabelji ga međusobno ne upotrebljavaju i kažu: »Nas Srbovi zovu Gabelji«. U hataru sela Police nalazi se toponim »Gabeljište«. Naziv Čergaši, bez oznake polova, osim u jednini za muškarca Čergaš, ograničen je na gornje Polimlje. Pojam Čerge označava lokalitete na kojima se Gabelji zadržavaju. Ovakvih lokaliteta ima između sela Petnjika i Zagorja, kao i dr.
Na ovom području, ali kao pogrdni nazivi, upotrebljavaju se i imena Mađup i Gurbet. U Makedoniji ih nazivaju Đupci i Gurbeti. Na Kosmetu ih poistovećuju s Ciganima. Ipak pod nazivom Cigani u pravilu se razumijeva ona etnička grupa koja živi po gradovima, a sezonski se bavi i poljoprivredom. Razgovarao sam s Gabeljima o svim ovim imenima. Oni sebe nazivaju »Roma« što znači narod — ljudi. Grupa koja živi na Kosmetu, u Crnoj Gori i BiH smatra se jedinstvenom etničkom skupinom. Mađupe smatraju grupom Gabelja koja se doduše služi istim jezikom kao i oni, ali koja ne čine jednu, bar plemensku, zajednicu s njima. No svi Gabelji smatraju da su prema svome zanatu gurbeti, a (str. 27 – prim. E-Liber) gurbetluk znači zanimanje koje nije vezano uz određeno mjesto i stalno boravište.
Gabelji smatraju Cigane drugom etničkom grupom koja s njima nema srodničke krvne veze. Cigani se bave pretežno kovačkim zanatom, borave u gradskim naseljima, a u nekim krajevima Kosmeta i u Makedoniji rade i poljoprivredne poslove. Oni nemaju određenog maternjeg jezika te govore: srpski, turski, šćiptarski i dr. jezicima sredine u kojoj žive i djeluju. Gabelji se ne žene s djevojkama Cigankama i ne udaju za njih svoje djevojke. Smatraju ih neodređenom masom. Cigani se sahranjuju u zajednička islamska groblja, a Gabelji se sahranjuju u zasebnim grobljima odijeljeno od zajedničkih islamskih. Gabeljskim jezikom ne služe se ni Cigani ni ostale etničke grupe, a Cigani nazivaju Gabelje i kao etničku grupu – Mađupi. Među Ciganima i Gabeljima vlada oštar antagonizam, bar u Ivangradu, te Gabelji i ne prolaze ulicama u kojima žive Cigani.
Mada su Gabelji u Ivangradu dio domaćeg stanovništva, nekako se dobija utisak njihove privremenosti i pokretljivosti, kao da su spremni svaki čas da se nekuda izgube. Oni su ovdje odavno. Došli su iz okoline Sarajeva. Upravo su otuda pobjegli zbog ubistva. Pobjegla su dva brata,
Selim i Haćo, koji su nad nekim ili u tuči s nekim izvršili ubistvo i nije im tamo bilo moguće dalje opstati. Krenuli su zajedno, ali su se negdje na putu razdvojili te je Selim sam došao u selo Bistricu (kako oni kažu Blistricu), bjelopoljsku i tu je stalno zimovao. Njegov brat Haćo prešao je preko Dinarskih planina i naselio se negdje uz pitomu Zetu. Je li Selim bio oženjen prije bjekstva iz sarajevskog područja, ne zna se, ali po svoj prilici jest. Tvrdi se da je Selim umro u 100-toj godini. U Bistrici je živio nešto preko 35 godina te bi po tome moglo da se utvrdi da je po Bosni (konkretno okolina Sarajeva) živio približno 65 godina. Prema tome mora biti i da je bio oženjen i da je već izrodio sav porod, da je bio zrio i iskusan čovjek. Imao je 9 sinova i jednu kćerku. Sinovi su se zvali: Ibro, čiji potomci sada rade na području donjeg Bihora, zimovnik im je selo Ivanje; Bećo, koji je poginuo u borbi s bratom; Bibo, koji se vratio u Bosnu i čiji potomci i sada rade u okolini Sarajeva; Musa, koji se sa svojom porodicom zadržao na području Lozne (donji Bihor) i sada od njega ima više porodica; Khahro i Hađo, za koga nema nikakvog podatka kod ivangradske grupe; Rizvan, od koga potječe jedan dio ivangradske grupe; Dedo, čiji su potomci zadržali po imenu staroga Selima prezime i zajedno s Rizvanovićima sačinjavaju ivangradsku grupu. Za devetoga se ne zna ime. Sestra, jedinica, Mejra, nije se udavala, bila je krupna i vrlo lijepa, katkada je oblačila muško odijelo, ali je redovno nosila srebrne kubure za pojasom. Prema tradiciji Selimova žena je bila Srpkinja, vjeru hrišćansku nije mijenjala, dok je Selim bio pripadnik islamske vjere, a ženu nije silio da se prevjerava. Po upravnoj liniji starost ove grupe izgledala bi ovako: Selim, živio u Bosni 65 godina, u Bistrici 35 godina; Ibro, njegov sin, živio 75 godina; Rizvan, sin Ibrov, živio 65 godina^ poginuo u Bijelom Polju (str. 28 – prim. E-Liber) 1935. godine. Dedo, sin Rizvanov, živio 75 godina. Iako je u 60. godini, Dedo ima unuke. Do Deda, odnosno s njim zaključno, tu su četiri generacije, računajući staroga Selima. Prosjek bi starosti te generacije iznosio oko 30 godina što bi značilo da Gabelji žive na ovom području oko 120 godina.
Između 1908. i 1910. godine došao je iz bjelopoljskog rejona u Beranski kadiluk Alil Rizvanović sa svojom porodicom, kupio od Pešića iz Beransela zemlju više kanala koji vodi vođu za Berane i tu se naselio. Zemlja je bila crkvena. Kad je Alil saznao da zemlja pripada crkvi, odmah ju je napustio. Kasnije je kupio zemljište južno na periferiji Ivangrada. Tu je podigao kolibu u kojoj je samo zimovao, ali mu je čerga bila stalno u upotrebi. Poslije Alila doselio se u Ivangrad i Dedo s ostalom braćom Selimovića, a prošle godine 1959. kupio je kuću i plaic gore imenovani Khahro, dok neki Selimovići i Rizvanovići još uvijek lutaju po terenu neustaljeno i tek ih oštra zima prisili da potraže po selima kakvu napuštenu kuću dok prohuji period mrazeva.
Postoji u njih predanje Da su mnogo poslije Turaka njihovi stari došli iz Male Azije u Bosnu, odnekud ispreko mora, i da su dugo vremena putovali. O svojoj daljoj prošlosti ne znaju ništa. Ni o kakvim rezama šireg značaja s ostalim grupama u Jugoslaviji u pogledu plemenske organizacije nema traga. Oni naprosto žive sami za sebe i sami sa sobom u društvenom pogledu. Instinktivno održavaju bračne veze s ostalim grupama njima srodnim.
Ipak ova grupa ima dosta srodnosti s ostalim grupama Gabelja u pogledu jezika. Oni se mogu sporazumijevati, upravo lako razgovarati, s ostalim grupama od Makedonije do Hrvatske. Oni tvrde da se njihovi međusobni razgovori razlikuju u ponekim riječima, u kratkom ili laganom izgovaranju — otezanju, kako oni primjećuju, a da je suštinski jezik jedinstven sa svim grupama ne samo u Jugoslaviji nego i s onima iz Mađarske. Teže se sporazumijevaju, bar što se tiče izvangradske grupe, sa srodnim grupama u Rumuniji. Brojevi se redaju ovako:
jek – 1, iduj — 2, tri — 3, štara – 4, pan — 5, šo – 6, efta — 7, oksto — 8, nua – 9, deš – 10, dešujek — 11, dešuduj – 12, itd. cahhra – čerga, ćher – kuća, udar — vrata.
Međusobno uvijek razgovaraju gabeljski, znaju srpsko-hrvatski, šiptarski, manje turski. Ismijavaju s Kosmeta one ljude koji kažu za se da su Šiptari, a ne znaju ni riječi šiptarski.
Imaju bogati folklor, a naročito su im pjesme melodične. Imaju znatan broj legendi o postanku svijeta i zemlje, npr.: zemlja je poluloptasta, leži na hrptu velikoga bika koji opet stoji na vodi. Kad se bik pokrene ili kad makne ušima nastupaju zemljotresi, ali to nije niko vidio, nije niko otuda došao.
Prema popisu stanovništva ova se grupa ne može pratiti u svom razvoju. Ona se i ne vodi kao takva, naime, ni kao Gabelji ni kao Cigani. Svi su oni po državnoj statistici Crnogorci, a zanat im je bakračarski. Natalitet je veoma znatan. Ima slučajeva, kao npr. Malja Alilova, da (str. 29 – prim. E-Liber) žene rode i po 23 djece. Redovna je pojava da rode po 5 do 12. Ali je nasuprot tome mortalitet velik. Očuvaju svega po 3-4 djece. To uslovljava i njihovu malobrojnost tako da i pored prosječno znatne starosti oni zaostaju u odnosu prema ostalom lokalnom stanovništvu. Njihov skitački život najsurovije se odražava upravo na ishrani i njezi djece. Život djece pod čergom, a to je uglavnom više vremena na otvorenom polju, predstavlja logore uništavanja života tih malih stvorova, ničim i ni od koga zaštićenih.
Porodica je ograničena strogim režimom nomadskog odnosa zbiračke zarade. Muž je neograničeni gospodar u čergi, dok je žena u odlučivanju veoma ograničena (npr. kretanje po terenu, trgovačka razmjena i dr.). Ovo važi naročito kod starijih generacija. Mlađi bračni parovi već imaju snošljiviji odnos te bračni drugovi zajedno idu na pijacu, u gurbetluk po selima, odu i u kafanu zajedno, kao i u bioskop, pozorište, na razne; društveno-kulturne i zabavne manifestacije. Mlade Gabeljke često posreduju za svoje muževe kod organa vlasti te se tako stvara status ravnopravnog bračnog druga.
Žive u zadružnom odnosu otac i oženjeni sinovi, npr. Khahro i dr., a takođe i braća oženjena žive zajedno, npr. Alilovi sinovi. Tako se kreću po terenu kao zadružna grupa, ali ako ih je veći broj, onda nose i po dvije čerge.
Žene se mladići i udaju djevojke već od 15 godina, kada se i jedan i drugi pol smatraju dozrelim za bračni život. Ako je fizička razvijenost ranije nastupila, onda se ne gleda na određeni broj godina. To ne znači da je samo snaga i debljina odlučna, nego i uzrast igra znatnu ulogu. Pri sklapanju brakova roditelji su odlučujući faktor. Djevojke se kupuju, a cijena se, kreće od’ 30 do 40 hiljada dinara. Ta suma se uzvrati darovima, ali ne svagda, a djelomično služi i za snabdijevanje udavače nevjestinskom opremom.
Udavača ima veću cijenu ako je jedra i stasita, a ima ih zaista lijepih u svom tipu. Ako je još i vrijedna da se bori za rad po selima, onda ima preimućstvo nad ostalima. Plava kompleksija je na većoj cijeni od crnomanjaste, premda su Gabeljke većinom crnomanjaste i kestenjaste kompleksije. Iznad svega se cijeni karakter, vjernost bračnoj obavezi. Nije zapažen ni jedan primjer brakolomstva mada ima razvoda brakova. Fizički moral je na visini kod jednog i drugog pola. Nema slučaja da su sa ma kojom etničkom grupom polno imali prekršaja. Ostale grupe stanovništva gledaju na Gabelje s visine mada su oni i sa fizičke i s moralne strane često od njih neuporedivo bolji.
Odnos prema starijima je korektan. Bolesni se ne ostavljaju sami izuzev na kraće vrijeme, ali opet neko se ostavlja da čuva bolesnoga i iznemogloga. Ako nije bolest teška ili iznemoglost staračka, onda se dotično lice nosi na konju, posebno, čitavim terenom. Dedo Selimović, je na primjer više godina vodio po terenu bolesnu ženu. Razgovarao sam s njima o ubijanju starih i iznemoglih koji su na smetnji ostalima i pitao ih o takvim pojavama koliko su im poznate. Čuli su za takve (str. 30 – prim. E-Liber) slučajeve, bliže im nije poznato, kod njih nije bilo sličnog postupka. Za uzvrat ispričali su slučaj neke babe Neve iz njihovog ogranka, koja je živjela 120 godina i kada je umrla, tako je opremljena i s takvom pažnjom sahranjena kao da je bila djevojka na udaju.
Gabelji, ivangradski, imaju svoje posebno groblje na izlazu iz Ivangrada prema Rožajama te se ne sahranjuju u islamsko groblje, premda su islamske vjere. Posmrtni običaji su slični ostalim islamskim običajima, ali sam zapazio da kad nekoga naročito žale, idu i kasnije na groblje. Kad umre neko bogatiji ili ugledniji, ma gde van ivangradskog rejona, donose ga i sahranjuju u svoje groblje. Tek ako umre neko siromašniji, onda ga sahrane ondje gdje je umro. To sam inače zapazio
kod Plavskog jezera u s. Brezojevici, desno od puta ispred mosta, kao i na gornjem Ibru u selu Vučoj, gdje je formirano i njihovo posebno groblje.
Brakove sklapaju između susjednih grupa, odnosno bratstvenih zajednica Rizvanovići — Selimovići, tako su svi među sobom u srodstvu. U bližoj bratstvenoj zajednici nije bilo sklapanja brakova, ali su već otpočeli. Ograničenja se vrše samo po muškoj liniji a po ženskoj se liniji ide do bliske rodbine. Tako su i povezani da se uvijek pojavljuju kao jedna cjelovita grupa. I pored toga često dolazi do trvenja, do oštrih svađa i tuča. Tuče nastaju iznenadno oko ništa, odjedared se nađu
motke kao da su bile namjerno spremljene, nastaje lupnjava, ne zna se ko koga udara, dobija se utisak da svaki udara po svakom ko mu se približi, čuje se psovanje, lupa kao po pocijepanom bubnju, dozivaju se upomoć, žene s motkama i s djecom u naručju nasrću kao obijesne, umiješaju se i djeca i samo se kovitla jedan splet motaka, ruku, tjelesa, haljetaka, izgažene kape, lome se tarabe. I divno čudo, ne upotrebljavaju noževe ili revolvere, a svaki je snabdjeven time. Jesu krvave glave, ali niko slomljene ruke ili noge, a niko opet ranjen ili mrtav, neka fiktivna tučnjava, kao da je organizovana škola za tuču i da budu svi dobro istučeni i niko nepovrijeđen.
Sa spoljnim elementom već drugačije stoji. Surovi su ne samo prema ljudima, nego i prema ženama. Gledao sam, a dijelom i učestvovao u umirivanju, jednu tuču između Šiptara, Crnogoraca i milicije s jedne strane i Gabelja s druge strane. Tu se motke rijetko upotrebljavaju, ali pesnice na sigurno mjesto, noževi stupaju u upotrebu. Ženske hvataju za dojke i uvijaju ih kao prut za uvitinu. Ovdje su svi složni da brane svoje ili da napadaju tuđe* Jedan drugog brane nepoštedno. Neki zvjerski izgled licai smanjenog, na ježenog, iskešenih zuba, smanjene oči sijaju se i dobiju tamno-bezbojnu izglednost, prava zvijer koja skače pravo na vrat protivniku, hvata ga za gušu ili nos i usta i davi.
S drugim etničkim grupama nemaju nikakve veze, osim poslovno. Nepovjerljivi su prema svima i drže se na odstojanju. Pratio sam njihovo kretanje čergarenja po planinskim selima i zapazio sam da su stalno na oprezu. Momentano se pojave gdje im se ne nada čovjek. Većinom nose revolvere većeg kalibra i ne ostavljaju ih ni kada leže (str. 31 – prim. E-Liber) ni kada su u čergi sa svojim čeljadima. Prijateljstvo ne žele nikako da sklapaju s predstavnicima drugih etničkih grupa. I kad su s nekim u
dobrim prijateljskim odnosima, kad se tiče neke interne stvari njihove zajednice, bez dogovora neće nikada nikakav podatak dati. Izgovor: ja ne znam, da pitam nekoga starijega.
U okolini gdje su već poznati nikada ne kradu niti vrše prevare. U kuće gdje nema čeljadi po selima ne zalaze. Žene rijetko vračaju, ali vole da vrše preprodaju raznih predmeta i izrađevina zanatskih, da im se udijeli kakav dio hrane. Ako im se ne izađe u susret traženju, očajne su, smatraju to najvećom svojom nesrećom, počnu bacati na dotično domaćinstvo tešku klevetu, ko vjeruje da se zaplaši.
Obadva bratstva Selimovića i Rizvanovića sa svim pripadnicima na ovom području imaju 20 porodica. S djecom ih ima oko 190 stanovnika. Svi su bili na strani NOP-a i odstupali su s vojnim jedinicama i ostalim narodom po zbjegovima. Nije niko poginuo u ratu. Nerado idu u vojsku. U Balkanskom ratu samo je jedan iz Loznanske grupe, Ređov sin Hamza, otišao u nizam i nestao bestraga. Kad polaze u vojsku, mlade žene i nevjeste prate muževe najljepše obučene, ali uplakane i teško žalosne.
Posmatrao sam mnogo puta na području gornjeg Polimlja pripreme seljaka za izjavak u katun. Tu se odredi dan, jedan od »prolećnjaka«, i toga dana instinktivno i stoka osjeća neko kretanje, zavlada uzrujanost, goveda riču, psi se otržu s lanca ili iz ruku vodiča, jure za čobanima, sve je u ustreptalosti, pa ako je sunčan dan i atmosfera nekako odražava poseban ton strujanja vazduha, pokretljivost treperenja i presijavanje zraka. Možda ostatak iz perioda varvarskih seoba po stepama i pasištima.
Naši Gabelji pred odlazak »na put« spremaju se s alatom, prikupljuju i opravljaju što im nedostaje, obavještavaju se o dalekim krajevima, ima li dosta posla, krpe stare i kupuju nove čerge, spremaju sohe, osiguraju se s durašnim konjima, dobave dosta kalaja i dr. materijala. Održe zajedničko vijećanje kuda će ko u toku perioda ići, da se ne ukrštaju u poslu i da ne smetaju jedni drugima, ali da znaju gdje će ko biti tako da se eventualno mogu i susresti. Katkada se informacije pribave od susjednih grupa, ali se upute pojedinci u Crnu Goru i na Kosovo da se sigurno može odrediti kuda će koja grupa krenuti. Zna se ročište polaska, opet »prolećnjak«, ovoga puta Blagovijesti. Pošto su čerge ranije razapete bile i isprobane, toga dana se pred — veliki ručak — potovare stvari sa svim potrepštinama i težim alatom. Djeca se uglave u trešelje i strane tovara, razumije se mala, ostala čeljad svako nosi kakav predmet, alat, sud, vode kučiće, nose koje grlo živine. Sve je to veselo, razdragano, dječaci i »djevojčurci« potrčkavaju, podvriskuju, takmiče se u podskakivanju, u trčanju, u čemu učestvuju i manje djevojke, sve se kreće nekako upadno kao da zaista nekuda ide nai veselje. Djeca dozivaju starije, jure Se( oko njih hvatajući se za dijelove haljine dok ne budu odgurnuta. Gabelji kažu da je grehota djecu tući, a ja sam ih promatrao dugo vremena i nijesam primijetio da tuku. (str. 32 – prim. E-Liber)
Ivangradski Gabelji imaju ustaljeno područje kretanja: Kosovo i Metohiju i južni dio stare Raške. U sjeverni ne zalaze iz više razloga, a jedan je od tih i netrpeljivost s novopazarskom grupom. Zatim Crna Gora, Boka Kotorska, Hercegovina, Dalmacija, tamo negdje do Neretve, Bosna do Krajine. Rijetko prelaze u Liku i dalje, a u Makedoniju nijesu zalazili nikada. Gornje Polimlje, Potarje i gornji Ibar su im domaći rejoni.
Povratak na zimovnik je rokovno Krstovdan, a krajnje Mitrovdan. Ako su bliže, skupe se na Đurđevdan radi proslave, ali na Ilindan tek, kao iz zemlje da niknu, osvanu na sprudovima Lima, sprovodi se veliko slavlje uz pjesmu, igru, muziku u punom razdraganom tempu. Ko god naiđe k njima, biće najprijateljskije počašćen i uslužen raznim slatkišima, pečenjem i napicima. Inače rakiju rado piju, a u piću su ljute kavgadžije. Kad proslave Ilindan, opet nestanu i dopru do Boke, Prizrena, Prištine, Višegrada, Foče i Nikšića.
Skoro imaju određena stara mjesta u selima ili između sela gdje razapnu čerge i zadržavaju se. Zadržavanje je uslovljeno količinom posla i ne traje dugo. Najčešće dižu čerge oko podne, a tada ne idu daleko. Isto tako znaju se ustaljena mjesta usputnog zadržavanja, a takođe se i obnavljaju poznanstva sa starim poslovnim prijateljima u dotičnim rejonima, te se ubrzo snabdiju hranom i drugim potrebama.
Vrste zanata ove grupe mogu se u sadašnjosti svesti na limarsko-bravarski zanat. Kalajisanje, opravka svih sudova od pleha, bakra kao i izrada novih sve do izrade štednjaka.
Žene opet vrše razne razmjene zanatskih izrađevina za seoske poljoprivredne proizvode, naročito vunu. Nerado uzimaju mliječne proizvode, ali su skloni da pokupe i razne crkotine mesa. Muškarci vrše trampu za stare sudove, za sijeno i dr.
Pored cijena koje sam pokupio za rad i uslugu, ovdje ću se ograničiti samo na kalajdžijski posao. U doba turske države za kalajisanje jednog bakrača od 15-20 kg. cijena je bila 1 metelik, u periodu Crne Gore za istu uslugu naplaćivan je 1 perper, u doba buržoaske Jugoslavije naplaćivana je za tu uslugu 1 banka. Danas naplaćuju za isti posao 200-400 dinara.
Ishrana ove grupe opet daje karakteristiku njihovu životu. Osnovna vrsta smoka je meso upotrijebljeno u raznim vrstama jela;. Rijetko se upotrebljava povrće, a najrjeđe mliječni proizvodi. Ima čeljadi koja godinama nijesu okušala mlijeko. Dosta se troši krompir i voće, kao i prerađevine od voća. Za zimu se spreme velike količine mesa koje se osuši i čuva, ali se uvijek novi kontingenti dobavljaju. (str. 33 – prim. E-Liber)
Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti
Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena : Knj. 40. Zagreb (1962)